Nadolazeća politička kriza (prvi dio)

     Politička situacija u Bosni i Hercegovini na prvi pogled nije se ni malo izmijenila u posljednih desetak godinu, svi politički faktori koji su bili značajni prije desetak godina i danas su tu, Milorad Dodik, Bakir Izetbegović i Dragan Čović. Neko će reći nema Zlatka Lagumdžije i SDPa, ipak snaga SDP je bila samo trenutni bljesak i nezadovoljstvo probosanskog glasačkog tijela koje je u jednom trenutku uspjelo da se fokusira na jednu stranku. Takvi bljeskovi u Bosni i Hercegovini rijetko se dešavaju i bez konkretnih rezultata, a iste je skoro pa nemoguće postići u državi u kojoj etnička pripadnost jeste temelj političke moći, traju do prvog odlučivanja u parlamentu Bosne i Hercegovine gdje nacionalne stranke po običaju sabotiraju bilo kakvu šansu da glasači građanskih stranaka osjete neke očite promjene. U pravilu to se desi u prvoj godini mandata te razočarani glasači na narednim izborima apstiniraju, dijele glasove "temeljnim" strankama ili novoformiranim  koje po pravilu padnu u sjenku Stranke demokratske akcije. Razlog razočarenja često leži u nepoznavanju Ustava i funkcionisanja samog sistema građanski nastrojenog glasačkog tijela. Lakše je promjeniti bosanskohercegovački ustav nego prosječnom glasaču objasniti sistem odlučivanja od Doma naroda do Predsjedništva BiH. 

Međutim ako posmatramo političke poruke, poteze i djelovanje glavnih aktera naše političke stvarnosti vidjećemo da je sukob kulminirao i da će u naredne dvije godine biti rješeno pitanje da li je Bosna i Hercegovine kolonija susjednih država ili ima unutrašnju snagu da stvara novu političku realnost u kojoj će stranke koje rade u interesu susjednih država doći u situaciju da mijenjaju svoju politiku. 

Zamisao srpskih i hrvatskih političkih elita bila je da će Dejtonom, bez obzira na opstanak Bosne i Hercegovine kao države, držati nekih 60% građana u stanju političke blokade kojom će spriječiti bilo kakvu mogućnost formiranja zajedničkog bosanskohercegovačkog identiteta. U prevodu, bilo kakvu nadmoć probosanskog glasačkog tijela umanjiće Domovima naroda i etničkim kvotama na način da apsolutna većina građana, koja glasa za stranke koje žele opstanak BiH, može biti predstavljenja samo kroz bošnjačku kvotu na svim nivoima vlasti. U takvom shvatanju koje su nametnuli HDZ i SNSD, ako ste Hrvat ili Srbin koji glasa za SDP, DF ili Našu stranku, pa čak da iste dobiju više glasova od SDA, i krenu u pregovore za formiranje Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara, možete biti predstavljeni samo kroz bošnjačku kvotu kako na nivou Federacije tako i na nivou države.  U tom smislu samo stranke koje osvoje većinu hrvatskih i srpskih glasova mogu zauzeti hrvatske i srpske kvote na različitim nivoima vlasti. Zapravo takav princip, bez obzira što nema nikakvog utemeljenja u ustavu svodi se na to da bilo kakva građanska stranka može mijenjati političku stvarnost samo ako dobije većinu hrvatski, srpskih i bošnjačkih glasova. U stvarnosti to se nikad neće desiti, jer je u nemoguće očekivati da većina Srba i Hrvata glasa za građanske stranke dok susjedne države rade sve da obesmisle bilo kakvu mogućnost postojanja građanske Bosne i Hercegovine. Kad kažem građanske ne mislim na princip jedan čovjek jedan glas, ukidanje kantona, entiteta da bi bošnjački nacionalisti ispunili svoje nerealne snove. Prvenstveno smatram da ako 50 - 60% građana glasa za stranke koje nisu ekskluzivno srpske i hrvatske, moraju biti predstavljenje na svim nivoima vlasti u omjeru glasove koje dobijaju, a ne samo kroz bošnjačku kvotu koja u viziji sprsko - hrvatskog bloka ima 1/3 moći u Bosni i Hercegovini. 

Postavlja se pitanje šta se to promjenilo u zadnjih deset godina pa srljamo u krizu za koju niko ne zna kako će završiti? Promjenila se shvatanje Stranke demokratske akcije, a ne građanskih stranaka (jer one su preslabe da se nametnu kao trajan faktor). Bošnjački politički vrh, realno predstavljen kroz SDA, shvatio je da Bošnjaci ne mogu politički preživjet ako ostanu ograničeni na trećinu političke moći u Bosni i Hercegovini, bez građanskih stranaka kao političko faktora, ne zato što su HDZ ili SNSD toliko moćni da obemisle Bosnu i Hercegovinu već zato što u kombinaciji sa snagom Hrvatske i Srbije Bošnjaci nemaju šansu da sačuvaju svoj politički subjektivitet. Preuzimanje pozicije hrvatskog člana predsjedništva, Centralne Izborne komisije i potpuna konfrontacija sa HDZom, uvlačenje DF u koaliciju na svim nivoima vlasti i poruke koje šalje Bakir Izetnegović jasno govore da SDA mijenja svoju politiku.

Međutim ova promjena nije uzrokovana nekakvim dubinskim samostalnim promišljanjem Bakira Izetbegovića, već insistriranjem HDZ na promjeni Izbornog zakona. HDZ insistira na principu "legitimnog predstavljanja", čemu je dodatni vjetar u leđa dala presuda Ustavnog suda u vezi apelacije Bože Ljubića na temelju koje Dragan Čović želi potpuno obesmisliti i minimalne demokratske principe koji važe u Bosni i Hercegovini na način da se HDZu omogući sigurna i trajna vlast. Ako bi došlo do usvajanja mehanizama na kojima insistira Čović, 110 000 glasova koje u prosjeku dobije HDZ, bilo bi dovoljno da Bošnjake zadrže u vječitoj defanzivnoj poziciji. Političko nadmetanje vodilo bi se samo unutar različitih etničkih zajednica što bi u političkoj stvarnosti značilo da 60% probosanski orijentisanih građana više nije samo nakaradnim tumačenjem Ustava  svedeno na bošnjačku kvotu, već i formalno - pravno za narednih minimum 50 godina. U narednih par mjeseci SDA će birati da li je spremna rizikovat sopstvenu poziciju zarad opstanka bosanskohercegovačkog identiteta i na kraju krajeva i same Bosne i Hercegovine.