Bitka za Dom naroda odrediće poziciju Republike Srpske (treći dio)

Ranije sam spomenuo da je srpski politički faktor u Bosni i Hercegovine, ali i u širem regionalnom kontekstu, živo zainteresovan da se Izborni zakon promijeni na način kako to odgovara Draganu Čoviću. U ovom tekst nastojaću objasniti zašto je spomenuta politička borba u Federaciji BiH od ogromnog značaja za srpsku poziciju. Ranije to i nije bilo toliko očito, međutim zadnji događaji na našoj političkoj sceni su natjerali sve faktore da igraju otvorenih karti. 

 Vidljivo je da su prijetnje pojednih hrvatskih igrača sa klupe (Karamatić), pa onda i iz prve postave (Krišto) dopunile prijetnje srpskih kadrova da je Bosna i Hercegovina samo na korak od nestanka ako HDZ izgubi vlast. U autorskom članku Slavko Mitrović (savjetnik Milorada Dodika) napisanom za portal "Nova srpska politička misao", kaže sljedeće: "Kakve poruke stalno šalje Bakir Izetbegović, prijeteći Hrvatima da će uvijek birati parazita Komšića i da će taj recept za ugnjetavanje i ponižavanje Hrvata kao konsitutivnog naroda, primijeniti i na nižim nivoima vlasti. Može još jednom, na izborima 2022. godine i od tog časa BiH neće postojati, osim kao davna istorijska kategorija. " Još jedan Dodikov savjetnik Nenad Kecmanović je juče objavio u beogradskoj "Politici" podrobniji tekst koji potvrđuje spomenuta strahovanja srpskog rukovodstva. Poruke najbližih ljudi Milorada Dodika, a i njega samog, govore da politika koju vodi može doživjet potpun fijasko ako HDZ izgubi poziciju koju uživa još od početka rata u Bosni i Hercegovini. 

Zamislimo da se zaista ostvari prijetnja Bakira Izetbegovića da će preuzeti hrvatsku kvotu u Domu naroda,  metaforično nazivajući takav plan "razbijanje okova" ili "spuštanje slučaja Komšić na sve nivoe vlasti", šta bi se zapravo suštinski promijenilo? Osim samog izbacivanja HDZ iz vlasti Federacije BiH i Vijeća ministara (ovo bi išlo malo teže, ali svakako je moguće saradnjom sa opozicijom u RSu) probosanska opcija bi ne samo preuzela sve značajnije kompanije u vlasništvu Federacije BiH, koje su bile bastion moći HDZa, već bi se otvorila vrata da u sigurnosnom smislu probosanske stranke preuzmu čak tri hrvatska ministarstva na nivou države. U prevodu to bi značilo da hrvatsku kvotu u Oružanim snagama, graničnoj policiji i SIPI kontrolišu sarajevske stranke, da imenuju najvažnije policijske i vojne kadrove. Omjer moći bi se naglo primjenio u korist probosanske političke opcije, naročito u sigurnosnom smislu. Tako da 1/3 moći koju su dosad uživali naglo bi postalo 2/3. Ne samo da bi HDZ postao marginalna stranka, koja bi morala mijenjati svoju politiku i pristup prema probosanskom glasačkom tijelu već bi došlo do nesrazmjera moći u smislu kako je to zamišljeno Dejtonom i srpska strana bi se našla u potpuno novoj situaciji da ne može više u savezu sa HDZom izolovati Bošnjake i predstavljati ih remetilačkim faktorom. Na primjeru preuzimanja pozicije predsjednika iz reda Hrvata vidjeli smo da je to praktično značilo da umjesto 1/3 diplomatskih kadrova, koliko su birale probosanske stranke ranije, sada su u stanju da kontrolišu 2/3. Sa preuzimanjem hrvatske kvote u Vijeću ministara desilo bi se slično samo u dubljem i politički puno značajnim smislu. 

Procjena Dragana Čovića, HDZa, i uopšte hrvatskog političkog faktora kako u državi tako i izvan nje, je da bez promjene IZ ovakva opcija postaje u skorijoj budućnosti potpuno realna. S tim u vezi Čović je bacio mamac srpskoj strani na način da je u njegovoj viziji IZ "ponudio" Srbima da imaju identičnu kontrolu Doma naroda, na način da od 17 članova srpskog kluba Doma naroda većina bude birana sa područja gdje Srbi u pojednim opštinama velika većina (Kanton 10). Da bi se takav plan ostvario naglašeno je da članovi Doma naroda moraju biti birani po popisu iz 2013 i da se član Ustava Federacije BiH koji kaže da, svaki Kanton mora dati po jednog Srbina, Hrvata, Bošnjaka ako je takav izabran u kantonalne skuštine, mora poništiti. Na tome se insistira u nadi da će probosanske stranke izgubiti ne samo mogućnost kontrole hrvatskog kluba u Domu naroda već i srpskog u Federaciji BiH. Time bi defanzivna pozicija na državnom nivou probosanskih stranaka bila spuštena i na nivo Federacije BiH. U prevodu šah - mat za bilo kakva nadanja da će Bošnjaci preživjeti kao politički faktor na Balkanu. 

Dodik je upotpunosti svjestan šta bi za politiku koju on predstavlja značilo da Federacija BiH postane politički stabilan entitet, bez blokada, stalnih kriza i vječitog nadurovanja, a isto tako mogućnosti da Bošnjacima zada konačni politički udarac "zaključavanjem" političkih procesa i cementiranjem "etničkog" u Federaciji, promjenom IZ na način kako to želi HDZ. Ovdje je važno naglasit, makar se to ne čini tako ako se dublje uđe u problematiku, da opozicija u Republici Srpskoj nema isti stav kao SNSD po pitanju u kojem smjeru treba voditi srpsku politiku u Bosni. Milorad Dodik ne želi opstanak Bosne i Hercegovine, istu smatra utegom oko vrata Srbima, te iz svakog poteza koji je do sad povlačio čini se da njegova retorika ne odstupa od njegovih stvarnih ciljeva. S druge strane opozicija, iako to ne smije javno reći zbog mogućeg pritiska srpske javnosti, nije spremna da se kocka sa onim što su Srbi politički ostvarili tokom rata, te smatra da je moguće sa probosanskom stranom naći zajednički interes. To se vidjelo prilikom izbacivanja SNSDa iz vlasti na državnom nivou 2014 godine, biranja članova Centralne izborne komisije prošle godinem, jučerašnjom odlukom o poništavanju izbora u Srebrenici i Doboju i odbacivanjem bilo kakve saradnje sa HDZom. Vjerovatno je takvih primjer više, ali spomenuti su očiti. Ovdje treba naglasiti da srpska opozicija nema hrabrosti, a čini mi se ni znanja jasno artikulisat ovakvo shvatanje, te Dodika uvijek napadaju sa pozicije zastupnika najradikalnijih srpskih političkih ciljeva. Po mom mišljenju tu ima jako malo iskrenosti. Ipak Republika Srbija  stoji na strani SNSD, tako da srpsku politiku prema Bošnjacima i uopšte pitanju Izbornog zakona možemo tumačiti prvenstveno iz poteza Milorada Dodika, a ne opozicije u RSu. 

Cijela ova politička zbrka, odnosno bosanskohercegovački hladni rat, kulminirao je dolaskom ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova. Protokol MVP Rusije kao da je pisan u Grudama, prvo se sastao sa Dodikom, nakon toga sa Čovićem, gdje je potvrdio sve one principe za koje se zalaže pomenuti dvojac, od toga da u Bosni i Hercegovini postoje samo predstavnici naroda do toga da "legitimno predstavljanje" jeste temelj bosanskohercegovačkog političkog sistema. Pa čak i sam sastanak sa Čovićem, koji nema funkciju koja bi to opravdala, pokazao je da je protokol i sama posjeta inicirana i dogovorena prvo na liniji Mostar - Banja Luka, a onda Zagreb - Beograd. Opstanak snažnog HDZ u Federaciji  preduslov je jake Republike Srpske i njene sposobnosti da se u jednom trenutku izdvoji iz Bosne i Hercegovine, iz tog razloga je aktiviran vanjski obruč o kojem sam ranije govorio. Odbijanje Komšića i Đaferovića da se sastanu sa Lavrovom nije bila poruka Rusima, već poruka Sjedinjenim Američkim Država da bosanski/bošnjački politički faktor nema snagu da se odupre ovakvoj ofanzivi susjednih država bez pomoći Zapada. U periodu koji je pred nama riješiće se pitanje da li je bosanski/bošnjački faktor sposoban da se odupre unutrašnjim ali i vanjskim silama koje žele upotpunosti obesmisliti Bosnu i Hercegovinu.