Pozicija HDZ, "legitimno predstavljanje" i promjena Izbornog zakona (drugi dio)

Nekoliko je faktora koji su primorali HDZ da krene u promjenu Izbornog zakona, ne iz razloga što je HDZ politički jak već upravo suprotno, što se nalazi u situaciji da izgubi sve što je hrvatska politička opcija dobila/ostvarila Dejtonskim mirovnim sporazumom i ranije Vašingtonskim. Za početak vratimo se malo u prošlost.

Prije promjena Ustava Federacije BiH od strane Visokih predstavnika, Hrvatima je garantovano 8/16 ministarskih pozicija u Vladi Federacije, trećina ministarstava na nivou Bosne i Hercegovine, sigurna vlast u Posavskom, Zapadno - hercegovačkom i Kantonu 10, polovična u Srednjobosanskom i Hercegovačkom  - neretvanskom kantonu. Sigurnost hrvatske pozicije bila je garantovana sistemom biranja Doma naroda kroz kantonalne skupštine, gdje je za izbacivanje najmoćnije hrvatske partije trebalo imati kontrolu polovine mandata hrvatskog kluba, što je s obzirom na snagu HDZ bilo nemoguće postići. Promjenom Ustava Federacije BiH, uz pritisak međunarodne zajednice i odlučujuću ulogu VP, promijenjen je mehanizam odlučivanja u Domu naroda, pa je za biranje predsjednika Federacije BiH i dva potpredsjednika bilo dovoljna trećina u svakom nacionalnom klubu (to jeste 6/17 ruku). Formiranje srpskog kluba u Domu naroda, dodatno je zakomplikovalo situaciju i obesmislilo shvatanje o bošnjačko - hrvatskom entitetu. Također je promijenjen i sam omjer etničkih kvota na nivou vlada enititeta, tako je u Federaciji BiH definisano da će Srbi imati 3 ministarstva, Hrvati 5, a Bošnjaci 8, dok je u Republici Srpskoj 8 ministarstava pripalo Srbima, 5 Bošnjacima i 3 Hrvatima.

Ipak same etničke kvote nisu nikome garantovale da će biti popunjene samo od strane nacionalnih stranaka, niti je sistem zamišljen na taj način, već ona stranka koja ovlada određenim nacionalnim klubom u Domu naroda mogla je osigurati da sudjeluje u popunjavanju ministarskih pozicija, ali ne ekskluzivno hrvatskih, srpskih ili bošnjačkih. Naravno, ako kontrolišete 12/17 ruku u pojedinom nacionalnom klubu, možete ucjenjivati i nametati određene principe popunjavanja etničkih kvota. U tom smislu HDZ je insistirao da samo stranka koja dobije većinski broj hrvatskih glasova, iako to nigdje ne stoji u Ustavu, može popuniti hrvatsku etničku kvotu u Vladi Federacije BiH i u Vijeću ministara. Etničke kvote naročito u Republici Srpskoj nemaju nikakvog smisla jer su iste uvijek popunjenje od strane srpskih stranaka. Sva borba se svela na Federaciju BiH. 

Praktičan primjer takve politike moguće je prikazati kroz događaje koji su se odigrali prije deset godina. Nakon opštih izbora 2010 godine i pobjede SDP, najmoćnija hrvatska stranka našla se u situaciji da ne može osigurati kontrolni paket u hrvatskom klubu Doma naroda (12/17 ruku). SDP je u savezu sa nekim manjim hrvatskim strankama ukalkulisao da će imati 6 ruku unutar hrvatskom kluba, i u tom momentu kreće jedna od nazanimljivijih epizoda političke borbe unutar Federacije BiH. 

Shvativši da mogu biti potpuno zaobiđeni u formiranju Vlade Federacije BiH i Vijeća ministara, HDZ je odlučio da ne saziva skupštine kantona iz kojih se biraju članovi Doma naroda i na taj način izazove političku krizu do ispunjenja njihovih zahtjeva. U jednom trenutku bilo je izabrano 15/17 vijećnika, i čekala se odluka skupštine Kantona 10, čije sazivanje je HDZ svjesno blokirao. SDP je i bez toga imao 5/15 ruku, međutim Dom naroda nije bio do kraja popunjen pa samim tim nije mogao ni biti izabran predsjednik i potpredsjednici Federacije koji biraju mandatara vlade Federacije. Onda su krenuli pregovori SDPa i HDZa u kojima su ovi prvi predložili HDZu da dobiju 5 ministarstava, koliko su oni zapravo i planirali, ali uz jedan mali ali jako bitan detalj koji će odrediti politiku HDZ, pa mogli bi smo reći sve do danas. SDP je tražio da jedna "hrvatska" pozicija u vladi Federacije pripadne SDPu, a kao kompenzaciju HDZ će dobiti jednu srpsku ministarsku poziciju.  Dragan Čović je odbio prijedlog rekavši da hrvatske pozicije mogu biti popunjene samo "legitimnim predstavnicima"hrvatskog naroda. HDZ je shvatio, sasvim ispravno, da će u slučaju da prihvate princip da bilo koja stranka može popuniti bilo koju etnički definisanu ministarsku poziciju, izgubiti ono što je postignuto ratom, neprikosnovena pozicija hrvatskog glasačkog tijela u Bosni i Hercegovini. Političku zavrzlamu riješio je Visoki predstavnik odlukom da je dovoljno imati trećinu ruku unutar svakog nacionalnog kluba u Doma naroda bez obzira jesu li zastupnici iz svih kantonalnih skupština izabrani. Pa je tako 5/15 bilo sasvim dovoljno da se HDZ pošalje u opoziciju. 

Najveći problem za HDZovu politiku predstavlja činjenica, kako danas, tako i ranije, da pripadnost nekoj entičkoj skupini niko ne može izmjeriti  nacionalnim detektorom, jer etnička pripadnost je pitanje emocije, a ne krvi. Iz tog razloga je moguće da se neko ko u našem shvatanju nije Hrvat popuni hrvatsku kvotu u Domu naroda. S tim u vezi je Dragan Čović krenuo u političku ofanzivu, svjestan da je mehanizam zaštite potpuno probijen spomenutim amadmanima na Ustav federacije BiH,  promjene Izbornog zakona na način da većina hrvatskih zastupnika bude birana sa područja gdje većinski žive Hrvati i tako zaustave političko eliminisanje. Tome je krila dala i presuda Ustavnog suda u vezi apelacije Bože Ljubića u kojoj je naglašeno da je temeljni (natkrovljujući) princip našeg ustava konstitutivnost odnosno s tim u vezi princip "legitimnog predstavljanja". 

Snaga najmoćnije hrvatske stranke u BiH uz svu podršku Milorada Dodika nije bila dovoljna da zaustavi gubitak političke moći. Toliko je HDZ oslabio da se Republika Hrvatska aktivno uključila nakon dugo godina u bosanskohercegovačke političke odnose. Zašto baš sad i ovim intenzitetom? Bilo bi teško nabrojati sve izjave zvaničnika Republike Hrvatske u kojima se podcjenjivački odnose prema Bosni i Hercegovini, od lažnog zalaganja za demokratske principe i nekakvu HDZovu viziju "jednakopravnosti" pa do otvorenih prijetnji predsjednika Zorana Milanovića. Povremeno tu promakne i neka otvorena uvreda i izjave koje ne priliče ni diskusiji na bosanskohercegovačkim forumima. Politika Republike Hrvatske je uslovljena neprihvatanjem bosansko/bošnjačkog političkog faktora da se bilo kakvo garantovanje tzv. "legitimnog predstavljanja" svede samo na Federaciju BiH, dok Republika Srpska u toj viziji ostaje netaknuta. Republika Hrvatska, kao i naši istočni susjedi Bosnu i Hercegovinu vide kao koloniju u kojoj će se na prvom mjestu ostvarivati politički, ekonomski i strateški interesi naših susjeda, a tek onda, ako nisu u suprotnosti sa spomenutim i interesi bošnjačko/bosanskog političkog faktora. Sve ono što je njima "dozvoljeno" unutar granica spomenutih republika nije dozvoljeno Bošnjacima. Zapravo u Dejtonu je za bosansko/bošnjački politički faktor predviđen dupli obruč, prvi bi predstavljao sve mehanizme zaštite srpskog i hrvatskog političkog faktora u Bosni i Hercegovini u smislu da se većinu građana isti drže u blokadi bez obzira što predstavljaju većinu glasačkog tijela. Drugi obruč, ako bi ovaj prvi bio probijen djelovanjem i snagom bosanske/bošnjačke politike, a za što postoji velika mogućnost marginaliziranjem HDZ, aktivirao bi se da to zaustavi i vrati stanje na početne pozicije. Međunarodna zajednica je ranije bila faktor koji je spriječavao da ovaj dupli obruč do kraja uguši Bosnu i Hercegovinu, međutim zadnjih godina velike sile su stajale postrani i time dovele Bošnjake/Bosance u poziciju da ne mogu ostati u defanzivi i vječitom čekanju strane intervencije, jer čekanje dok primaš stalne udarce neminovno znači potpun politički poraz. Visoki predstavnici su promjenama Ustava Federacije BiH malo odškrinuli vrata da se bosansko/bošnjački politički faktor samostalno odupre srpsko - hrvatskom bloku i u tom trenutku su se povukli. Jasno je da je taj potez omogućio većinskom glasačkom tijelu da prodiše, ipak, s tim u vezi, ne smatram da je međunarodni faktor planirao da politički marginalizuje Hrvate, već je smatrao da će isti oslonac tražiti u građanskim bošnjačkim/bosanskim strankama i time postepeno slabiti Stranku demokratske akcije kao najradikalniju bošnjačku stranku, ojačati Federaciju BiH i omogućiti da ona postane faktor stabilnosti koji će sačuvat Bosnu i Hercegovinu. Međutim hrvatska politika nije željela prihvatiti ulogu korektivnog faktora bošnjačkog nacionalizma, bez obzira na malobrojnost, već potpunu jednaku političku poziciju.  

S tim u vezi zanimljivo je da HDZ ni u jednom trenutku, osim u jednoj kratkotrajnoj epizodi dok je SDP imao većinu glasova, a HDZ bio u opoziciji, nije pokušao, a čini mi se ni pomislio da izbaci SDA iz vlasti, a što je puno jednostavnije nego izbaciti HDZ, jer najmoćnija bošnjačka stranka nikad nije imala tako dominantnu kontrolu bošnjačkog kluba u Domu naroda (odnosno bošnjačkog glasačkog tijela), niti u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Dragan Čović je uvijek računao da će hrvatsku političku poziciju lakše zacementirati ako se dogovara za bošnjačkom desnicom, a ne ljevicom. HDZ nikad nije želio da jača bošnjačku/bosansku političku ljevicu, jer je smatrao da ista, za razliku od SDA, može identitetski i politički privući dio hrvatskog glasačkog tijela. HDZ nikad nije želio oblikovati i mijenjati Federaciju BiH na bolje, biti podrška građanskim elementima, stvoriti elemente zajedničkog identiteta koji će zaustaviti iseljavanje Hrvata jer je smatrao/smatra da su Bošnjaci politički slabi i da je moguće ostvariti ratne ciljeve. Zapravo Dragan Čović kontinuirano vodi politiku "sve ili ništa". Ironija je da trenutno SDA vodi politiku građanskih stranaka od prije deset godina, i da je HDZ na koljenima, iako se stvara privid političke snage i moći. 

Osim same promjene Ustava Federacije koja je hrvatski politički faktor dovela u tešku poziciju, otvorena saradnja HDZ sa srpskim rukovodstvom u BiH, insistiranje da je bošnjačko/bosanski faktor glavni neprijatelj hrvatskog naroda, održavanje stalne političke krize kao da će svaki čas izbiti rat, presuda za ratne zločine rukovodstvu Herceg - Bosne, stalna ekonomska kriza iz koje se ne vidi izlaz, negiranje bilo kakvog zajedničkog bosanskohercegovačkog identiteta, pogrešna procjena da će pritiskom na SDA dobiti političke koncesije, a u isto vrijeme koalirati sa istom na svim nivoima, demografski je ugrozilo Hrvate, a time i HDZovu političku poziciju.